Baština antike u svojoj je monumentalnosti na našim prostorima privlačila pažnju ne samo znanstvenikâ već i šireg kruga ljudi. Vrhunac razvitka i opadanje moći antičke civilizacije, dakle razdoblje između 1. stoljeća prije Krista i 5.-6. stoljeća, možda je najbolje vidljivo upravo po spomeničkoj baštini, tj. po arhitekturi, i stoga ona predstavlja jedan od osnovnih izvora poznavanje antike uopće.

U grafičkoj mapi „Spomenici Istre” (Pula II) predstavljamo reprodukcije deset grafičkih listova Louisa-Françoisa Cassasa i Thomasa Allasona s crtežima koji su do sada bili manje poznati, ali ne i manje značajni, jer će među današnjim gledateljima svatko pronaći neki svoj kut promatranja: umjetnički, kulturno-povijesni, arhitektonski ili dokumentarni.

Antička Pula osnovana je na mjestu ranije histarske gradine kao kolonija rimskih građana, pod imenom COLONIA PIETAS IULIA POLA 40-ih godina 1. stoljeća prije Krista. Nastala je voljom Julija Cezara ili nekoliko godina nakon njegove smrti. Najstarija građevina Pule jesu Herkulova vrata, jedna od ulaznih vrata grada s istočne, kopnene strane. Na njima je isklesana glava Herkula, zaštitnika grada, njegova toljaga, te uklesan kratak natpis koji se sastoji od dva imena, vjerojatno dva činovnika koji su bili iz Rima poslani da ustroje grad sa zidi nama, glavnim trgom, ulicama, hramovima i drugim javnim zgradama, što sve predstavlja osnovne atribute antičkoga grada. Vladavina cara Augusta (ranijeg Oktavijana) predstavlja vrhunac razvitka grada kao urbanog i društvenog organizma: tada je oblikovan Forum, glavni gradski trg sa svim javnim sadržajima (hramovi, vijećnica, sudište, tržnica), izgrađen je cijeli niz drugih hramova, javnih zgrada, stambenih zgrada, izgrađena su čak dva kazališta, jedno (manje) unutar zidina, na istočnoj padini brežuljka, drugo (veće) na obroncima Monte Zara, južno od grada. Augustov hram, na Forumu, sačuvan je do danas, i predstavlja jedan od bolje sačuvanih rimskih hramova iz prijelaza 1. stoljeća prije Kr. u 2. stoljeće poslije Krista. Slavoluk Sergijevaca, prislonjen uz gradska vrata na kraju ulice kojom se sa Foruma izlazilo iz grada prema jugoistoku, također ima svoje mjesto u svakom priručniku rimske arhitekture. Pula je postala grad od 4.000-5.000 stanovnika s okolicom bogatom poljoprivrednim potencijalima, od kojih se najviše razvijao uzgoj maslina radi proizvodnje ulja. Upravno područje Pule protezalo se do linije Limski zaljev-Raški zaljev, što znači da je obuhvaćalo cijelu južnu Istru.

U drugoj polovici 1. stoljeća poslije Krista za vladavine careva iz obitelji Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) gradi se, odnosno rekonstruira i nadograđuje Amfiteatar, najveća građevina antičke Pule i najveći i najpoznatiji spomenik današnjega grada. Mogao je primiti oko 22.000 gledatelja i služio je svojoj svrsi sve dok prvi kršćanski carevi nisu, u 4. stoljeću, zab3. stoljeća počinje polagano ali nezaustavljivo opadanje snage i blještavila grada. Kako je Pula predstavljala prvenstveno značajnu prometnu točku na putu iz sredozemnih zemalja u srednjoeuropske podunavske krajeve, s pojavom prvih nemira na tim sjevernim granicama remete se i gospodarski tokovi, a time i temelji bogatstva i napretka. Najprije se učvršćuju gradske zidine a kasnije se u gradu i njegovoj okolici pojavljuju prvi dobjeglice iz krajeva koje su rimske legije postupno napuštale.

U samome gradu život, međutim, nikada nije prestao. Pula je pače novi iako kratkotrajan uspon doživjela u 6. stoljeću s bizantskom vladavinom kad se gradi čitav niz crkava i samostana. Kroz srednji vijek (franačko doba, borbe feudalaca za prevlast i vlast, dolazak Venecije 1331. godine) Pula je postajala sve zapuštenija, a niz kužnih i sličih epidemija drastično je doprinosio neprekinutom opadanju broja stanovnika. U takvom je stanju, s manje od 1.000 stanov nika, Pula dočekala pad Venecije 1797. godine, francusku vlast i početak novoga razvitka od sredine 19. stoljeća u razdoblju Austrije.

Monumentalnost Arene, Augustovog hrama, Slavoluka, „velianstvenost zapuštenih ruševina”, privlačili su ponajprije arhitekte poput Andree Palladija i Sebastiana Serlija u 16. stoljeću, Vincenza Scamozzija i Inigo Jonesa u 17. stoljeću, Roberta i Jamesa Adama, u 18. stoljeću, Thomasa Allasona u 19. stoljeću, zatim antikvare poput Jacoba Spona i Georgea Wheelera, te slikare poput Nicolasa Revetta, Piranesija, Ch. L. Clerisseaua i L.-F. Cassasa. Svaki je od njih ostavio doprinos manjega ili većeg opsega, manjega ili većeg značenja, koji, osim što imaju određenu umjetničku vrijednost, predstavljaju dokument vremena u kojemu su nastali i ilustraciju antičkih spomenika Pule kroz vijekove.